Digitalna (ne)pismenost iliti škola za život?

In Praksa, Sve vijesti, Zanimljivostiby stankocerin

Piše: Marta Alić

Vijest da je AZOP izdao upravnu novčanu kaznu izvršitelju obrade, zaštitarskoj tvrtki, izašla je iz stručne sfere u javnu i izazvala poprilične reakcije tijekom prošlog tjedna. Da je jedan zaposlenik zaštitarske tvrtke, smješten u jednoj od poslovnica klijenta, voditelja obrade, snimio svojim mobitelom zaslon s ekrana nadzornih kamera te sliku podijelio na društvenim medijima zanimljiv je slučaj za analizu s mnogobrojnih aspekata. 

Upitno je što je nagnalo na tako veliki interes javnosti za slučaj. Je li to želja za zabavom koja u današnje vrijeme prelazi granice „dobrog ukusa“, budući da je osoba sa snimke zaslona posljedično bila izložena uvredama, podsmjehu i izrugivanju u javnosti, utječući na duševni integritet osobe, a što je pri određivanju kazne nadzorna agencija uzela u obzir, ili je motiv upravo vrlo visoka polumilijunska novčana kazna, teško je za prosuditi. Jer strah je vrlo jaka emocija; puno jača od zadovoljstva pri činjenju ispravnih postupaka, kao motivacijskih faktora pristupa tzv. „mrkve i batine“. 

Podizanje svijesti o zaštiti privatnosti ponekad je jalov posao u današnje vrijeme sveprisutne tehnologije, a dostizanje određenih standarda dobre prakse nije samo pitanje pojedinaca, već cijelog društva, budući da ovisi prvenstveno  o stavovima, navikama i znanjima povezanim s korištenjem informacijsko-komunikacijske tehnologije, odnosno digitalnim vještinama svih nas. Postupak i ishod stjecanja takvih kompetencija poznat je i pod nazivom digitalna pismenost, a koju Europska komisija definira kao  „sposobnosti pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija“. Sam koncept, uz tehničke vještine, podrazumijeva poznavanje i društvenog funkcioniranja medija te znanja kako mediji konstruiraju stvarnost, odnosno, podrazumijeva sposobnost pristupa, analize i procjene moći slika, zvukova i poruka s kojima se korisnik svakodnevno susreće i koje su važan dio suvremene kulture. 

Drugim riječima, kroz digitalnu i medijsku pismenost potrebno je građane osnažiti kritičkim razmišljanjem i kreativnim vještinama rješavanja problema kako bi postali razumni potrošači i proizvođači informacija, budući da je medijsko obrazovanje ključno u izgradnji i održavanju demokracije, a digitalna je pismenost danas doista jedan od ključnih preduvjeta za aktivno i puno građanstvo i jedan je od konteksta u kojem je potrebno promicati interkulturni dijalog. 


Indeks gospodarske i društvene transformacije za 2020. godinu navodi kako 58% građana RH u dobi između 16 i 74 godine posjeduje digitalne vještine na najmanje osnovnoj razini, dok njih trećina (33%) posjeduje vještine na razini višoj od osnovne.


Hrvatska je 2018. godine pokrenula eksperimentalni program kurikularne reforme osnovno- i srednjoškolskog obrazovanja pod nazivom „Škola za život“, čiji je nositelj Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Program se usmjerio na razvijanje „usklađenoga i učinkovitoga sustava odgoja i obrazovanja koji odgovara zahtjevima modernog i za život potrebnog obrazovanja“ te je usklađen s europskim obrazovnim trendovima, a u razvijenim kurikulumima prihvaćeni su i koncepti medijske pismenosti te su konvergirani kroz domene dva nastavna predmeta – hrvatskog jezika i informatike. 

Na razumijevanje privatnosti i zaštitu osobnih podataka usmjerena je domena pod nazivom e-Društvo u sklopu nastave informatike, a kojom se postavljaju temelji za korištenje javnih digitalnih usluga (e-dnevnika, e-građana ili e-zdravstva) te se usvajaju vještine vezane za stvaranje digitalnog identiteta građana. 

Analiza dostupnog kurikuluma Škole za život prema Bloomovoj taksonomiji znanja, najraširenijem alatu za vrednovanje obrazovnih ishoda u odnosu na razine kognicije tj. spoznaje, pokazuje usvajanje potrebnih znanja i vještina vezanih uz privatnost već od prvog razreda osnovne škole. 

Tako u prva dva razreda osnovne škole učenik na nižim kognitivnim razinama znanja i razumijevanja savladava pojam osobnih podataka te važnost njihove zaštite, odnosno odgovornog ponašanja u odnosu na njihovo dijeljenje s drugim osobama, da bi u trećem razredu na višoj kognitivnoj razini već mogao primijeniti znanje kako bi reagirao na prijetnje i opasnosti po vlastite podatke u digitalnom okruženju.

Nadalje, u petom razredu osnovne škole učenik na nižim kognitivnim razinama povezuje osobne podatke u odnosu na širi kontekst privatnosti, kroz prepoznavanje i provjeru pravila privatnost te uvjeta korištenja mrežnih mjesta na internetu, dok istovremeno, na analitičkoj razini, razaznaje pozitivne i negativne učinke osobnog predstavljanja u digitalnom okruženju, čime se stvara preduvjet za razumijevanje etičkog konteksta digitalnog društva. Već naredne školske godine, na visokoj kognitivnoj razini prosuđivanja, učenik je osposobljen odgovorno stvarati pozitivne digitalne tragove, da bi po završetku sedmog razreda, bio u mogućnosti štititi svoj elektronički identitet, prosuđujući posljedice vezane uz krađu identiteta, primjenom pravila odgovornog ponašanja na internetu. 

U srednjoj školi svih gimnazijskih usmjerenja učenik nastavlja s primjenom stečenih znanja na području privatnosti kroz projektni način rada, prilikom kojega se analiziraju etička pitanja koja proizlaze iz korištenja računalne tehnologije kroz razne studije slučajeva s pozitivnim i negativnim primjerima utjecaja računalne tehnologije na osobni život, ali i društvo, čime se stječe zaokružena cjelina potrebnih vještina za sudjelovanje u današnjem e-društvu. 

Također, nacionalna razvojna strategija Hrvatska 2030 kao jedan od prioritetnih strateških ciljeva izdvaja stjecanje i razvoj temeljnih i strukovnih kompetencija te dostizanje prosjeka zemalja EU-a na području primarnog obrazovanja, za kojim Hrvatska kasni 54% duljine vremena kojeg učenici provode u nastavnom procesu, te sekundarnog obrazovanja, na području kojeg je u „zakašnjenju“ oko 300 sati. Nadalje, stopa sudjelovanja odraslih (dobna skupina 25 – 64) u cjeloživotnom obrazovanju je 2019. godine iznosila niskih 3,5 % u odnosu na europski prosjek od 10,8 %.

A da je za kvalitetno digitalno društvo potrebno stalno „ulaganje“ u razne aspekte pojedinaca govore i preporuke Europskog vijeća o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje, a koje identificiraju ključne vještine koje pojedinac treba kroz život savladati, uključujući: a) digitalne kompetencije (sigurna i kritična uporaba tehnologije), b) građanske i socijalne kompetencije (alati potrebni za aktivno i demokratsko sudjelovanje u društvu) i c) kulturnu svijest i kreativnu kompetenciju (kao alat za procjenu kreativnog izražavanje ideja i osjećaja u medijima). 

Stoga, dok nove generacije ne stasaju u okruženju kurikularne reforme kao „pristupa učenju s učenikom u središtu procesa učenja“ kao mrkve, škola za život provodit će se i pristupom batine kao u slučaju s početka teksta, a na javnosti je da odlučuje na koji način će položiti svoj test digitalne pismenosti.